Vjera kao osobni odnos, a ne potvrda istine

Vjera je osobna stvar svakog pojedinca. Ona sama po sebi ne potvrđuje istinu, ne dokazuje ispravnost i ne jamči moralnost. Vjera je odnos, a ne dokaz. Upravo zato ne može se nametati, ali se ni koristiti kao zaklon za vlastita djelovanja.

Biblijska priča o stvaranju svijeta, o Adamu i Evi, te o životu u Edenskom vrtu duboko je ukorijenjena u kolektivnoj svijesti čovječanstva. Prema toj predaji, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, a čovjek je svojom odlukom tu sliku u sebi narušio. Posljedice tog čina, simbolično ili doslovno, čovjek nosi do danas – mentalno, moralno, društveno i fizički.

Ne želim ovu priču potvrđivati niti je demantirati. Još manje želim nekome nametati vlastito viđenje. Moja vjera, kao i vjera svakog drugog čovjeka, pripada isključivo njemu – njegovim odlukama, spoznajama i iskustvima.

Vanjska religioznost i unutarnja praznina

Danas se često susrećemo s vanjskim oblicima religioznosti bez unutarnje promjene. Mnogi redovito posjećuju crkve, ljube oltare, ispovijedaju se i pričešćuju, često više da bi bili viđeni nego promijenjeni. No već po izlasku iz crkve, isti ti ljudi spremni su na ogovaranje, mržnju, oholost i osuđivanje drugih.

Postavlja se pitanje: kakva je to vjera koja ne mijenja čovjeka?

Svakodnevno prizivanje Božje milosti, a istovremeno nanošenje zla drugima, uništavanje tuđih života, egzistencija i zdravlja – može li se to nazvati Božjom voljom? Ili je riječ o pokušaju opravdavanja vlastitih postupaka kroz strah od kazne i želju za oprostom bez odgovornosti?

Privatni Bog i bijeg od odgovornosti

Čini se kao da je danas moderno imati vlastitog, privatnog Boga – Boga koji sve oprašta, bez obzira na posljedice naših djela. Boga koji služi kao sigurnosna mreža za ponavljanje istih pogrešaka.

Ljudi mijenjaju tijelo koje im je dano rođenjem, ružno misle o drugima, optužuju i lažu, čine zlo djelovanjem ili propustom kada su mogli pomoći. Sve to čine, a istovremeno se pozivaju na vjeru.

Ako zaista vjerujete, zašto se bojite?
Ako vjerujete, zašto ne ozdravite?
Ako vjerujete, zašto i vi ne činite djela koja propovijedate?

Ta pitanja nisu optužba, već poziv na iskreno preispitivanje.

U što zapravo vjerujemo

Danas se mnogi ne pitaju vjeruju li, nego kada će im vjera zatrebati. Boga se često priziva tek kada se dođe do ruba, kada nestane kontrole, kada se iscrpe sva druga rješenja. No rijetko se postavlja pitanje: što nije u redu s našim odnosom prema Bogu, ili s našim razumijevanjem vjere?

Vjera bez odgovornosti postaje prazna forma.
Vjera bez djelovanja postaje navika.
Vjera bez promjene postaje iluzija.

Zaključak

Možda je pravo pitanje današnjice ne vjerujemo li dovoljno, nego vjerujemo li ispravno. Možda ne ljubimo Boga onakvog kakav jest, nego Boga kakav nam odgovara.

I možda se upravo tu krije najveća zabluda modernog čovjeka.