Mozak, misao i stvarnost – zašto čovjek ne živi u sadašnjem trenutku

Mozak je jedini organ ljudskog tijela koji je istovremeno individualan i univerzalan. Iako je jedinstven kod svakog pojedinca, on ne funkcionira izolirano, već je snažno povezan s kolektivnom sviješću i okolinom u kojoj čovjek živi. Upravo zato se često kaže da je čovjek ono što misli – ali ta tvrdnja nosi dublje značenje nego što se na prvi pogled čini.

Kako mozak filtrira stvarnost

Ljudski mozak funkcionira kroz tri razine obrade informacija, putem kojih filtrira sve što doživljavamo. Na temelju tih razina donose se odluke koje pojedinca pozicioniraju u životu – u odnosu na druge ljude, okolnosti i događaje.

Te tri razine su:

• uvjerenje

• vjerovanje

• misao

Svaka odluka koju čovjek donosi, svjesno ili nesvjesno, rezultat je međudjelovanja ova tri čimbenika. No svaki od njih u sebi nosi i vlastitu suprotnost:

• Uvjerenje → utopija

• Vjerovanje → zabluda

• Misao → osobnost

U tom unutarnjem sukobu nastaje percepcija stvarnosti.

Mozak i odnos prema vremenu

Mozak zapravo nema stvarni kontakt sa sadašnjim trenutkom. Njegova primarna funkcija oslanja se na memoriju prošlosti, u koju su utkane brojne osobnosti, iskustva i obrasci ponašanja. On ne boravi u sadašnjosti, a još manje u budućnosti.

Sve što se događa u sadašnjem trenutku mozgu je poznato samo prezentacijski i iskustveno, ali konačan sud o tome dolazi tek s vremenskim odmakom. To je proces sličan sjetvi i žetvi – rezultat se pojavljuje tek nakon određenog vremena, kao posljedica svega uloženog u prošlosti.

U tom vremenskom razmaku između sjetve i žetve mozak stalno kasni, jer nema trenutnu potvrdu ili demanti vlastitih odluka. Upravo se u tom razmaku najbolje vidi kako čovjek donosi svakodnevne odluke.

Uvjerenja, okolina i kolektivna svijest

Većinu svojih uvjerenja i vjerovanja čovjek ne stvara sam. Ona se usvajaju kroz:

• obitelj

• prijatelje

• obrazovni sustav

• radno okruženje

• društvene norme

Zbog toga vrlo mali broj ljudi ima stvarnu slobodu biti drugačiji – u pozitivnom smislu. Čak i u naizgled najmanjoj osobnosti svakog pojedinca, više od 70 % sadržaja dolazi iz kolektivne svijesti.

Kada se čovjek nađe u situaciji za koju ne postoji iskustvo u memoriji prošlosti, mozak će odluku donijeti pod snažnim utjecajem:

• postojećih uvjerenja

• vjerovanja

• pritiska okoline

Zaključak: granice razmišljanja

Čovjek je često rob vlastitih misli i opterećenja iz prošlosti. Iako se često vjeruje da se stvarnost može promijeniti pukim pozitivnim razmišljanjem, mozak za to nema stvarnu sposobnost.

Razmišljanje je zapravo amplituda promjena ideja, stavova i zaključaka, ali isključivo unutar okvira poznatog iskustva iz prošlosti. Ono ne izlazi izvan tog okvira.

Ako znaš – ne moraš misliti.
Razmišljanje je odraz nepoznavanja i nesigurnosti.
Automatizam je rezultat provjerene rutine i stvarnog iskustva u praksi.

Upravo tu leži razlika između pukog razmišljanja i istinske promjene.